Priča I

“Protekle zime oni su se zavolili. Jeli su istom viljuškom naizmjenice, i ona mu je pila vino iz usta. On ju je milovao tako da joj je duša škripala u tijelu… Govorila je svojim vršnjakinjama da ništa ne češe tako dobro kao muška trodnevna brada nikla u ljubavi. A mislila je ozbiljno u sebi: trenuci mog života umiru kao muhe kad ih gutaju ribe. Kako da ih učinim hranljivim za njegovu glad? Molila ga je da joj odgrize uho i pojede ga i nikada za sobom nije zatvarala fioke i vrata ormara da ne prekine sreću…”

Priča II

“On najprije umalo ne pobježe od nje iz svoga sna, ali potom popusti i ubra jednu od njenih dojki kao breskvu. I potom kao da je svoje dane brao s nje kao s drveta, nudila mu je uvijek drugo voće, sve slađe i slađe, tako da je s njom spavao danju po raznim snovima kao drugi ljudi sa svojim naložnicama noću po iznajmljenim kućama…

Ta sanjana ljubav njega je, međutim, crpla istinski i tako žestoko da je gotovo sav bio iscurio iz svojih snova u svoju postelju. Tada, ona mu dođe posljednji put i reče: Ko iz gorke duše prokune, uslišiće se. Srešćemo se možda još negdje u drugom životu…”

Priča III

“Uvijek se bojala kletvi, zbog mogućeg uslišenja. Nije nikada klela.
Bojala se biti čovjek kada učine da je boli, jer tada je prirodno biti zvijer.
Govorila je: Lako je biti čovjek čovjeku koji te voli. Budi čovjek čovjeku koji te gazi.
Govorila je: Veličina čovjeka mjeri se načinom na koji podnosi bol, oprostom koji pronađe u sebi za nečovjeka pored sebe.
I govorila je: Čovjek je samo onaj koji ne dopusti zvijerima da ga prilagode sebi.
Govorila je naglas i živjela svoje riječi, jer...

Izgovorila je još: Prazne su riječi iza kojih nije čovjek koji ih živi…”

“Hazarski riječnik” Milorad Pavić