Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život napred, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i čine mogućim i podnošljivim.

Ivo Andrić

Dozvolite mi
da, posle svega,
dalekoj nekoj gospođici
napišem jedno pismo,
onako malo nostalgično,
onako kako to pišu
senilni penzionisani admirali
svojoj preživeloj posadi
sa potopljenog razarača...

Gospođice,
kazaću,
gospođice, sve je,
sve je,
sve je gotovo.

Ovde opet cveće pokojno
prodaju razliveno u parfemske flaše.

Sve je,
sve je,
sve je spokojno,
kao da vetar nikada nije
išamarao drvored
i oko odžaka se pleo.

Gospođice,
kazaću,
u ovu jesen,
frigidnu kao turistkinja
sa skandinavskim pasošem,
to što sam odjednom sed
ne znači i da sam beo.

Ovo nije ispovest.

Ovo je gore nego molitva.

Hiljadu puta od jutros
kao nekad te volim.

Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.

Hiljadu puta od jutros
ja se ponovo plašim
za tebe,
izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe,
podeljenju kao plakat
ko zna kakvim ljudima.

Da li sam još uvek ona mera
po kojoj znaš ko te boli?

Po kojoj znaš koliko su pred tobom
svi drugi bili goli?

Ona mera po kojoj znaš ko te otima,
a ko plaća?

Da li sam još uvek
među svim tvojim životima
onaj komadić najčistijeg oblaka u grudima,
i najkrvavijeg saća?

Ti si jedina nahranila svu moju glad
sa ono malo mesa
i sna.

Jedina si bila do zuba sita
sa ono malo mojih noktiju
i dlanova.

Voleo bih da tvoji budući sinovi
naslede boju mog glasa
i kćeri da nose moju tugu
u prslučićima od svile.

Voleo bih da ipak negde sačuvaš
sve moje daleke vrhove
na horizontalama tvog dna.

I da poneseš moje oči
kroz tišinu svih tuđih očiju
i tuđih stanova.

I moj oktobar kroz sve tuđe aprile...

Miroslav Antić

...sanjaš
opet sanjaš
što će ti sva ta prostranstva
ljubav neznana

što će ti jad poslije svega
prozor otvoren u nigdinu
zrela pahulja snijega

sanjaš li sanjaš
budalo nepopravljiva

tragaču sreće

Ž. Krznarić

Upoznao sam je na keju, u jednom kafiću koji ne radi više...
U stvari, ne...
U tom kafiću sam je samo sreo prvi put...
Upoznao je nisam još uvek....

"Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu."

AKO TRAZIS NEKOGA ...

Ako trazis nekoga
Nekoga za setanje
Onda ja sam covjek za tebe
Imam sedam milja duge korake
Lake kao oblake

Ako trazis nekoga
Nekoga za plakanje
Onda ja sam rame za tebe

Uzmi me
To je sudbina
Ima zena koje zakljucaju srce poput dragog kamena

Ako trazis nekoga
Nekoga za cuvanje
Onda imam ruke za tebe
I za tvoje vrelo celo, dlanove
Meke kao jastuke

Ako trazis nekoga
Nekoga za zauvjek
Onda tvoj sam covjek oduvjek

"It's not our abilities that show who we really are - it's our choices"

"Opasno je naginjati se nad tuđom prazninom,a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara ogleda svoje sopstveno lice; jer i to je taština.

Taština nad taštinama."

Danilo Kiš

Tko želi masku
mora je i nositi
i nema se pravo žaliti
što mu sunce nikada neće ogrijati lice...

Oscar Wilde

Rekli su mi da je došla iz provincije,
strpavši u kofer snove i ambicije.
Drug je studirao sa njom,
pa smo se najzad sreli ona i ja.
Shvatih, Bože, ovo je sazvežđe za nju provincija.

Srce stade kao dete da se otima,
tražili smo se po prethodnim životima.
Ostavih iza sebe sve,
zablude, promašaje koji tište,
prosto, lako, k'o neko beznačajno pristanište.

O, da mi je da se još jednom zaljubim,
opet bih uzeo kostim večnog dečaka.
I opet bih smislio kako da prodangubim
dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka.

Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih.
Usamljeni galeb iznad mora osrednjih.
Reči bi sve pokvarile,
samo se ćutke pokraj mene stisla.
Sami, svoji, izbeglice iz besmisla.

O, da mi je da se još jednom zaljubim.
Opet bih gledao niz kej kao niz prugu.
I opet bih znao da se u oblak zadubim
i čekao bih samo nju, nijednu drugu.

Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.

Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.

Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...

Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti. Voleo
sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem.

A onda, odjednom, raspored mladeža na njenim leđima, kao
tajna mapa, pokazao mi je u koje zvezde treba da se zagledam...

I tako, eto ti pesma, ludo jedna...

Ti Si Ušla U Moj Pogled

Ti si ušla u moj pogled,
u moj pogled k'o u zagrljaj,
pa me nateraš da pričam,
nemam običaj.

Leptiri u mom stomaku,
uvek me na tebe podsete.
Ja ih uspavam na foru,
al' te osete.

Onda potonem u sebe,
tamo dole sretnem tebe,
pa se slike k'o komadi oštrog stakla,
zariju u dlan.

Nikog ne volim da sretnem,
ljude gledam k'o kroz kameru,
mog'o bih da snimim srećne,
nemam nameru.

Svetli svetlo kroz roletne,
tanke žute notne linije,
ja po njima pišem pesmu,
a ti, skini je.

Bajaga

"Ljubav nije ništa drugo nego otkrivanje sebe u drugima i užitak u tom prepoznavanju."

"Usamljenost nije u tome sto smo sami, nego u tome, sto ne postoji nista za cim ceznemo. "

Stendhal

02 Sat & 03 Sun

Regent Theatre Merlbourne, AU

Joe Satriani
Steve Vai
John Petrucci

„Dobro je imati novca. Ali je jos bolje provjeriti s vremena na vrijeme da u trci za novcem i onim što se njime može kupiti nismo ostali bez onoga što nikakav novac ne kupuje. Najvažnije je niti jedno niti drugo ne shvatiti prekasno…“

"There is always some medness in love. But there is also always some reason in medness"


Nietzsche

"Nemoj me gledati...ni misliti o meni, ako vec ne znas kako vristi mrak kada ga pocjepa svjetlo...nemoj, i ostavi demone na sceni, pozorista koje mojom dusom se zove...."

"Bogat si tek kad imaš nešto što se ne može kupiti novcem."

Nevernik

K'o ukleti jedrenjak
u gusti modri mrak
uranja kolodvor.
O, dobra noć Banja Luko!

Ne, ne dolazim,
samo prolazim.
Nismo se videli dugo.
Dal' to beše čast, šinjel maslinast?

Znam, ona spava sad
i možda ponekad
predgrađem njenog sna
prošeta ludi desetar.

Dal' ikad pomisli
kroz prozor pokisli
il' je sve pomeo vetar?
Hej, oči čarne ispred kasarne!

Njenima nisam bio po volji,
važno im bilo odakle su moji.

Zašto to smeta, sa ovog su sveta,
hlebotvorci, čestit soj.

Njen me je baba uz'o na nišan:
dal' sam od njinih il' baš i nisam?

Sloven sam, belac, slobodni strelac.
Mani se čiča, ja sam svoj.

Od Stare Kanjiže,
pa malko naniže,
gde Tisa uspori
dici ću salaš na bregu.

Možda im pobegne
kad žito polegne,
kad se jarebice legu.
Možda kad sneva meni dospeva.

Otpravnik klima crvenom kapom:
"Vreme je bilo, 'ajmo polako".

Prosipa vetar behara pehar,
spavaj mala, mašala.

Ne volim kad me uzmu na nišan:
dal' sam od njinih il' baš i nisam?

Sloven sam, belac, slobodni strelac.
Za svaki slučaj, još uvek samo svoj.

Balasevic

Cudno je ogledalo sto ga nosim u dusi....

"Ne volis da budes na smetnji,

ne volis da te ko krivo pogleda,

ne volis da ti iko ruznu rijec kaze.

Kako onda mislis da zivis? "

Mesa Selimovic

Nekada sam jurišala na vjetrenjače,

danas ih samo gledam dok mirno stoje.

I ne mrdam...

Less Than Perfect

Looked into the cards
My fate amongst the spread
Following my stars
And analysing what's been said

Been writing down my dreams
Which later I'd dissect
Just trying to find some meaning in this life
Less than perfect
This life less than perfect

Looking for a signal
A sign amongst the throng
A glance into my past
To see where I went wrong

Been writing down my feelings
Which I fiercely protect
Just trying to find some meaning in this life
Less than perfect
This life less than perfect

Have you ever wondered
What it would be like
To be somebody else
With their perfect, perfect life?
But it's mine to carry
Mine to own
And it's not so scary
To carry it alone

And the wonder of it all
Sometimes it's hard to see
Sometimes I wanna crawl away
And go to sleep
In this life less than perfect

Have you ever wondered
What it would be like
To be somebody else
With their perfect, perfect life?
But it's mine to carry
Mine to own
And it's not so scary
To carry it alone

So here I am with my
Less than perfect life
Here I stand with my
Less than perfect life
Less than perfect life
Less than perfect life.

Belinda Emmett (1974 – 2006)

Cini mi se da je veceras drugacija svjetlost ulicnih lampi sa ulice u kojoj sam se igrala kao dijete. I da odjednom nista ne znam o zivotu. Danas po ko zna koji put zaticem svoje ruke sklopljene u predjelu srca. Valjda se tako moli za one koje volimo.

čovjek samo srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo...

Ali se dogodi da mali princ, pošto je dugo koračao po pijesku, kamenju i snijegu, napokon pronađe neki put. A svi putevi vode ka ljudima. Dobar dan, reče on. Bio je to vrt pun rascvjetanih ruža.

Dobar dan, odgovoriše ruže. Mali princ ih pogleda. Sve su ličile na njegovu ružu. Tko ste vi? zapita ih zaprepašten. Mi smo ruže, rekoše ruže. Oh! reče mali princ... Osjećao se vrlo nesretan. Njegova ruža mu je pričala da je ona jedinstveni primjerak svoje vrste na svijetu. A evo, samo u jednom jedinom vrtu, bilo je pet tisuća potpuno istih!» Ona bi bila vrlo uvrijeđena, kad bi to vidjela, pomisli on... strašno bi se zakašljala i pravila bi se kao da umire da ne bi ispala smiješna. I ja bih bio prisiljen praviti se kao da je njegujem, jer bi inače, da bi i mene ponizila, stvarno pristala da umre...
Zatim pomisli opet: »Vjerovao sam da sam bogat što imam jedinstven cvijet, a u stvari imam samo običnu ružu. Nju i moja tri vulkana koji mi dopiru do koljena, i od kojih je jedan, možda, zauvjek ugašen; sve to ne čini me baš velikim princom...« I on legne na travu i gorko zaplaka.
Tada se pojavi lisica: Dobar dan, reče lisica.Dobar dan, pristojno odgovori mali princ koji se okrene, ali ugleda ništa. Evo me ovdje, reče jedan glas, pod jabukom.

Tko si ti? upita mali princ. Vrlo si lijepa... Ja sam lisica, reče lisica. Dođi da se igramo, predloži joj mali princ. – Tako sam tužan... Ne mogu se igrati s tobom, reče lisica. Nisam pripitomljena. Ah! oprosti, reče mali princ. A onda, razmislivši, doda: Šta znači to »pripitomljena«? Ti nisi odavde, reče lisica, šta tražiš? Tražim ljude, reče mali princ. Šta znači to »pripitomiti«? Ljudi imaju puške, reče lisica, i oni love. To je prilično nezgodno! Ali oni uzgajaju i kokoši. Po tome su zanimljiivi. Tražiš li kokoši? Ne, reče mali princ. Tražim prijatelje. Šta znači to »pripitomiti«? To je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To znači »stvoriti veze«... Stvoriti veze? Naravno, rece lisica. Ti si za mene samo mali dječak sličan stotinama tisuća drugih dječaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama tisuća lisica. Ali, ako me pripitomiš, biti ćemo potrebni jedno drugom. Ti ćeš za mene biti jedini na svijetu. Ja ću za tebe biti jedina na svijetu... Počinjem shvaćati, reče mali princ. Postoji jedna ruža... mislim da me pripitomila... To je moguće, reče lisica. Čega sve nema na Zemlji... Ah! to nije na Zemlji, reče mali princ. Lisica je izgledala vrlo radoznala: Na nekoj drugoj planeti? Da. Ima li lovaca na toj planeti?
Ne. Gle, pa to je zanimljivo! A kokoši? Ne. Ništa nije savršeno, uzdahnu lisica. Ali lisica se ponovo vrati na svoju misao: Moj život je jednolik. Ja lovim kokoši, ljudi love mene. Sve kokoši su slične, i svi ljudi su slični. Meni je dakle, pomalo dosadno. Ali, ako me pripitomiš, moj život će biti kao obasjan suncem. Upoznat ću par koraka koji će biti drukčiji od svih ostalih. Drugi koraci me tjeraju pod zemlju. Tvoj će me kao glazba pozivati da iziđem iz rupe.

A zatim pogledaj! Vidiš li, tamo dole, polje puno žita? Ja ne jedem kruh. Za mene žito ne predstavlja ništa. Žitna polja ne podsjećaju me ni na što. A to je žalosno! Ali ti imaš kosu boje zlata. Bit će divno kada me pripitomiš! Žito, koje je pozlaćeno, podsijećat će me na tebe. I ja cu voljeti šum vjetra u žitu... Lisica ušuti i dugo gledaše malog princa: Molim te... pripitomi me, reče ona. Vrlo rado, reče mali princ, ali nemam mnogo vremena. Trebam pronaći prijatelje i upoznati se s mnogim stvarima. Čovjek poznaje samo one stvari koje pripitomi, reče lisica. Ljudi nemaju više vremena da bilo šta upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A kako trgovaca nema koji prodaju prijatelje, ljudi više nemaju prijatelja. Ako hočeš prijatelja pripitomi me! Što trebam učiniti? upita mali princ. Trebaš biti puno strpljiv, odgovori lisica. Najprije češ sjesti malo dalje od mene, eto tako, na travu.

Gledat ću te krajičkom oka, a ti nečeš ništa govoriti. Govor je izvor nesporazuma. Ali, svakog dana sjest češ malo bliže... Sutradan mali princ ponovo dođe. Bilo bi bolje da si došao u isto vrijeme, reče lisica. Ako dolaziš, na primjer, u četiri sata popodne, ja cu biti sretna već od tri sata. Ukoliko vrijeme bude odmicalo bit ću sve sretnija. U četiri sata bit ću uzbuđena i uznemirena; upoznat ću cijenu sreće! Ali ako budeš dolazio kad ti padne na pamet, nikada neću znati za koji sat da spremim svoje srce... Potrebni su čitavi obredi za to. Što je to obred? upita mali princ. I to je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To je ono što čini da se jedan dan razlikuje od drugog, jedan sat od drugih sati. Kod mojih lovaca, na primjer, postoji jedan obred. Oni četvrtkom plešu sa seoskim djevojkama. Četvrtak je, dakle, divan dan! Idem u šetnju čak do vinograda. Kad bi lovci plesali kad im padne na pamet, svi bi dani sličili jedan na drugi, i ja ne bih uopće imala odmora.

Tako mali princ pripitomi lisicu. A kada se dan rastanka približi: Ah! reče lisica... Plakat ću. Sama si kriva, reče mali princ, nisam ti želio nikakva zla, ali ti si željela da te pripitomim... Naravno, reče lisica. Ali ti ćeš plakati! reče mali princ. Naravno, reče lisica. Znači, time ništa ne dobivaš! Dobivam, reče lisica, zbog boje žita. Zatim doda: Idi pogledaj ponovo ruže. Shvatit ćeš da je tvoja jedinstvena na svijetu. Vrati se onda da mi kažeš zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu.
Mali princ ode ponovo vidjeti ruže. Vi uopće ne sličite na moju ružu, vi još ništa ne značite, rece im on. Nitko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama tisuća drugih. Ali ja sam od nje napravio svog prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svijetu. Ruže su se osjećale veoma nelagodno. Lijepe ste, ali ste prazne, reče im on još. Čovjek ne može umrijeti za vas. Naravno, običan prolaznik povjerovao bi da moja ruža sliči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam ja nju zavolio. Zato što sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam njoj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusenice (osim one dvije-tri radi leptira). Zato što sam nju slušao kako se žali, hvali ili kako ponekad šuti. Zato što je to moja ruža. I on se vrati lisici: Zbogom, reče joj on... Zbogom, odgovori lisica. Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo... Bitno je očima nevidljivo, ponovi mali princ da bi zapamtio. Vrijeme koje si uložio oko tvoje ruže čini tu ružu tako dragocjenom. Vrijeme koje sam uložio oko moje ruže... reče mali princ da bi zapamtio. Ljudi su zaboravili tu istinu, reče lisica. Ali ti ne bi trebao zaboraviti. Ti si zauvjek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za tvoju ružu... Ja sam odgovoran za svoju ružu, ponovi mali princ da bi zapamtio.

...riječi su isto kao i gomila ljudi
nije nužno znati za sve
odaberi za sebe samo one prave...

In a manner of speaking
I just want to say
That I could never forget the way
You told me everything
By saying nothing

In a manner of speaking
I don't understand
How love in silence becomes reprimand
But the way that I feel about you
Is beyond words

Give me the words
That tell me nothing
Give me the words
That tell me everything

In a manner of speaking
Semantics won't do
In this life that we live we only make do
And the way that we feel
Might have to be sacrificed

So in a manner of speaking
I just want to say
That just like you I should find a way
To tell you everything
By saying nothing.

Nouvelle Vague

"...Nesreca je u tome sto tako cesto, krace ili duze, javno ili tajno, hocemo da budemo ono sto nismo, ili da ne budemo ono sto smo. Takvim nasim prohtevima i cudima, kojima ne mozes videti cilja ni smisla, mi kvarimo svoj kratki zivot vise nego sto nam ga truju i zagorcavaju ljudi i prilike oko nas..."
Ivo Andric

Kada život počne da nas lomi,
kada svet počne da liči na ono
što jeste
a ne na ono što smo sanjali,

Kada se na našoj kuli rasprsnu
zaštitni zastori
i svojom ruševinom zatrpaju
nadu,
ja ću tvoje ime ispisati preko
varljivog neba,

tamo gde ću ga videti i
zatvorenih očiju.

Dragan Dragojlović

"Nemoj da sudis preostro o meni
oci su mi tuga mornarska
snovi su mi ceznjom nagrizeni
nemoj da sudis preostro o meni.

Nemoj lazi da vezes za me
igram se svo vrijeme Don Kihota
vidio sam ja previse tame
nemoj lazi da vezes za me.

Ponekad se pitam
zasto ne moze drugacije
u krug dok skitam
postaje sve mracnije.

Ponekad me sludis
srci voli, srce ne misli
nemoj da sudis preostro o meni.

Nemoj da sudis preostro o meni
predstavu zivota u dusu znam
sa puta te farse samo malo skreni
nemoj da sudis preostro o meni..."

"I wish I could come back to you
Once again feel the rain
Falling inside me
Cleaning all that I've become..."

"Our modern society is engaged

in polishing and decorating the cage
in which man is kept imprisoned."
Swami Nirmalananda

"Kad posljednja riba se upeca
Kad posljednja rijeka zatruje
Kad posljednje drvo srusi
Tek tad ce covjek da shvati
da se novac ne moze jesti."

"Ti ne znas da je ljubav i nekoga sniti…."

"Ljudi putuju pa se dive visovima planina, divovskim valovima mora, dugim tokovima rijeka, širokom prostranstvu oceana, i kružnom gibanju zvijezda; a pored sebe prolaze i - ne čude se ničem..."

"Ako nesto jako zelis, pusti ga na slobodu.
Ako ti se vrati, zauvijek je tvoje.
Ako ne, nikada nije ni bilo"

A kad zaboravis sarene pokrivace srijedom i subotom
A narocito kad zaboravis nedelju;
Kad zaboravis nase trenutke nedeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulicne sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kucnim ogrtacem nenadanja;
I nista ne moram raditi, i sretna sam ...
I kad ponedeljak ne bi nikad trebao doci!

Kad to zaboravis kazem ...
I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konacno odlazili na nedeljni rucak;
U stvari, kroz ulicnu sobu do stola zamrljanog tintom
u jugozapadnom kutu, na nedeljni rucak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rizom, i salata,
pa razeni kruh i caj, i kolacici s cokoladnim mrvicama.

Kazem, kad to zaboravis ...
Kad zaboravis moj tihi predosecaj
Da ce rat zavrsiti prije nego dodje red na tebe;
I kako smo se konacno svlacili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Lezali nacas opusteni u nedeljno svjezoj posteljini
I njezno se slivali jedno u drugo ...

Kada, kazem zaboravis sve to,
Tada mozes reci, tada cu mozda povjerovati
Da si me dobro zaboravio.

Gwendolyn Brooks

"D-mol je ponovo vršljao po stanu..
Pobegao je, začuvši ključ u bravi, ali sam zatekao njene sitnice, kojima se dotle igrao, i ostavio ih razbacane, kao kocke, svuda po sobi..
Ne...Nje nije bilo...

Neko mi je rekao da grešim što čekam da stvari same naiđu, ali to i nije tako loš sistem...
Jedino ih treba čekati na pravom mestu..."

". . She walked around the pool toward the exit. She passed the lifeguard, and after she had gone some three or four steps beyond him, she turned her head, smiled, and waved to him. At that instant I felt a pang in my heart! That smile and that gesture belonged to a twenty-year-old girl! Her arm rose with bewitching ease. It was as if she were playfully tossing a brightly colored ball to her lover. That smile and that gesture had charm and elegance, while the face and the body no longer had any charm. It was the charm of a gesture drowning in the charmlessness of the body. But the woman, though she must of course have realized that she was no longer beautiful, forgot that for the moment. There is a certain part of all of us that lives outside of time. Perhaps we become aware of our age only at exceptional moments and most of the time we are ageless. In any case, the instant she turned, smiled, and waved to the young lifeguard (who couldn't control himself and burst out laughing), she was unaware of her age. The essence of her charm, independent of time, revealed itself for a second in that gesture and dazzled me. I was strangely moved. And then the word Agnes entered my mind. Agnes. I had never known a woman by that name."

Milan Kundera

"Obec'o sam, al'..."

Dlaka u makaronima ja blistala, prekrivena saftom. Pogledah je kao ocekivanog gosta, a onda prevrnuh kasiku. Ima nesto u toj letargiji, kad ti misici jedostavo slusaju strajk mozga.
U kosarici su stajala dva paradajza. Zapeo je pramen nanine kose za pocupanu trsku. Sijed konac, smedja kosarica i dva paradajza, poput grudi stare seljanke.
U ormaru nadjoh stari rokovnik. Bio je prekriven zlatnim, izguzvanim papirom. Zaboravila sam i na njega i na njegov sadrzaj. Otvorih na sredinu bas. Sumiranje napisanog: Nafila na 101 nacin. Jacija i vitr.
Ispisan rokovnik.
A tu je bio i recept za kesten- pire, bas izmedju dove za sabah i zikra poslije podneva. Nije odavno bio u mom vlasnistvu, pomislih uz opor osmijeh.
Pa ipak, proklet nekakav drhtaj podsjeti da je, ipak, nekad bio moj. Na unutrasnjosti korica i prvoj stranici, nekad je moja desna ruka nacrtala lijevu kreonom i hb olovkama, osjencila- nekad, dok sam jos crtala.
A na susjednoj stranici, uradjeno istom tehnikom, pocivalo je lice koje je, dok nisam prestala crtati, izazivalo grceve i drhtaje.
Vecina lica je bila posarana u naletu emocija, ali se oko koje nije bilo prekriveno kosom jasno vidjelo, u isto vrijeme sjetno i provokativno, mracno na elegantan nacin.
Grafitna prasina sa moje nacrtane ruke preslikala se na njegov nacrtani obraz.

"Jebaji ga.", pomislih i zatvorih rokovnik. Vani je padala kisa.
Sjedila sam na balkonu, izmedju mahuna koje su se vjecno susile, i izvrnutog plasticnog korita. Okolo su, vojnicki, stajale biljke u zahrdjalim humanitarnim konzervama.
Koncentricni krugovi uzrokovani kisom u lokvicama blizu stare kapele djelovali su hipnotizirajuce.

"Ma jebi i to.", pomislih, okrecuci zalogaj makarona da se ona dlaka ne vidi.
Zajebala sam ja i vaznije stvari.
Ostaviti cu nani prirucnik o klanjanju. Nema te molitve koja ce opet sjediniti moju pravu ruku i njegov pravi obraz.

Da li je osmogodisnjak sa prljavom crvenom kapicom, radeci u tvornici, mogao pomisliti da ce iz humanitarne konzerve u koju gleda ikada rasti petunije?
I da li sam ja ikada, dok smo bili skupa, mogla pomisliti da ce nam jedina zajednicka buducnost biti na koricama molitvenika?

Jebes ga...

Hypnosis Train

"Posle nekog vremena,naucices onu razliku,izmedju drzanja za ruke i otkrivanja duse!
Naucices da ljubav ne znaci poklanjanje,a drustvo bezbednost!
I poceces da ucis,da poljupci nisu ugovori i da pokloni nisu obecanja!
Poceces da prihvatas poraze podignute glave i otvorenih ociju smireno kao odrastao,a ne ocajno kao dete!
Naucices,da gradis sve svoje puteve u sadasnjosti, jer je tlo sutrasnjice, suvise nesigurno za planiranje!
Zato sadi svoju bastu i ukrasavaj svoju dusu,umesto da cekas da ti neko drugi donese cvece!
I onda,naucices da zaista mozes da izdrzis i da zaista imas snage i da mnogo, mnogo vredis..."

u dijelu
u kojem me imaš
nikad ti nisam
pripadala

zauvijek sam tvoja
onim mojim djelom
u kojem me
ne znaš imati.

"I have always believed, and I still believe, that whatever good or bad fortune may come our way we can always give it meaning and transform it into something of value"
H. Hesse

“It is not true that people stop pursuing dreams because they grow old, they grow old because they stop pursuing dreams.”
G.G.Marquez

every


time


we


say


goodbye


I


die


a


little

"Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju
srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se
taj put pređe sav, do kraja. I tuda putujem, gledajući
gledajući bez daha"
Don Huan

Činim pravu stvar

Možda dogodi se čudo
I onda uspijem prešutjeti
Teške riječi i sve grubo
Sve što ljudi govore kad se više ne vole

Možda se jednom rodi nada
I onda uspijem ti priznati
Da si najbolja do sada
A da s tobom nijedna ne može se mjeriti

Nema pravila
Tu nema pameti
Kad nastupi tišina
Mi smo dvoje ljudi što se ne mogu razumjeti

I činim pravu stvar (ne spominjem te ja)
Jezik pregrizem da ne bi opsovao
Ovaj život što ga dijelim napola
I kada poželim te ja
Jezik pregrizem da ne bi opsovao
Ovaj život što ga dijelim napola

Što je moje, što je tvoje?
Ja tako ne mogu razmišljati
Sve smo gradili u dvoje
I sve iz temelja sad čemo podijeliti

Kome noć a kome dan?
Ne, tu nema pameti
Kad nastupi tišina
Mi smo dvoje ljudi što se ne mogu razumjeti

Gibonni