Photo by Aya Brackett
Cujem kako vjetar ulazi
kroz prozor
i kisa pada
Za predaju
nisam raspolozena
Zelim svjetlost
Imam najsladje snove
M.B.
30 December, 2010
15 December, 2010
“The feelings that hurt most, the emotions that sting most, are those that are absurd; the longing for impossible things, precisely because they are impossible; nostalgia for what never was; the desire for what could have been; regret over not being someone else; dissatisfaction with the world’s existence. All these half-tones of the soul’s consciousness create in us a painful landscape, an eternal sunset of what we are.”
24 October, 2010
12 October, 2010
NIKOLA: Vasa ...pa i ti si je voleo priznaj...
VASA: hej?... otkud sad to?... brdo peska iscurilo je od tad iz peščanih satova... ne teraj da se pentram na tu planinu ovako mator.
VASA: vidi ...u nekog se zaljubiš, ali ne dospeš da ga voliš... posebno kad si mlad.
NIKOLA: zaljubiš se... ali ga ne voliš? zar to nije isto?
VASA: ne znam... meni nije... zaljubiš se, jer je to tebi potrebno... a voliš... jer je to potrebno nekom drugom... ne misliš? Jedno je kad čezneš za nekim ko je daleko... a drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe... tek onda je to...
Djordje Balašević - Kao rani mraz
27 September, 2010
Photo by Nicolette Johnson
Zivotna filozofija ribara sa Jamajke...
Američki biznismen našao se jednog dana na molu u nekom malom obalnom mjestu Jamajke gdje je bio usidren mali brod sa samo jednim ribarem. U brodu je bilo nekoliko velikih kvalitetnih tuna. Amerikanac pohvali ribara na kvalitetu njegove ribe i upita ga koliko dugo vremena mu treba da ih upeca.
Ribar mu odgovori, "samo malo".
Tada ga Amerikanac upita a zašto nije on ostao na moru duže i ulovio više ribe?
Ribar mu tada reče da je to što je ulovio sasvim dovoljno za izdržavanje njegove skromne familije.
Amerikanac tada upita, "ali šta radite s ostatkom svog vremena"?
Ribar sa Jamajke mu tada odgovori: "Spavam do kasno, malo ribarim, malo se igram sa svojom djecom, malo vodim ljubav sa svojom suprugom, svako veće prošetam sa prijateljima, poslije popijemo piće i igramo domine. Zaista imam ispunjen život."
Tada mu Amerikanac reče, "Imam MBA sa Harvarda i mogu vam pomoći. Trebate potrošiti više vremena loveći ribu, sa zarađenim sredstvima moči ćete kupiti veći brod. Sa velikim brodom moči ćete uloviti više ribe a više ribe više novca, od zarađenih prihoda možete kupiti nekoliko brodova, na kraju ćete imati flotu ribarskih brodova i umjesto prodavati svoj ulov preko posrednika vi bi ste prodavali direktno fabrikama, možda čak i sami otvorite jednu. Onda bi vi kontrolisali proizvodnju, preradu i distribuciju. Tada bi ste se trebali preseliti u Ameriku, prvo Kingston, zatim LA i na kraju New York gdje bi još više proširili svoj biznis. "
Ribar ga upita: "A koliko bi vremena to sve uzelo?"
Amerikanac odgovori: "15-20 godina."
"I šta poslije toga?"
Amerikanac se nasmija i reče: "e tu tek dolazi najbolji dio. Kad je pravo vrijeme vi bi ste prodali sve svoje biznise i postali milioner. "
"Milioner? Pa šta onda, kada postanem milioner?" upita ribar.
Ovo pitanje malo iznenadi Amerikanca... malo razmisli pa odgovori... "Onda bi otišli u penziju, preselili bi ste se u neko malo ribarsko selo, spavali bi do kasno, malo pecali ribu, malo se igrali sa djecom, malo bi vodili ljubav sa svojom suprugom, predvečer bi šetali sa svojim prijateljima, popili koju i igrali domine. "
17 September, 2010
27 August, 2010
Gospodine, kažem mu ja, jedan moj prijatelj iskopao je u bašti kamen.
Poklonio ga je nekom vajaru da načini od njega skulpturu. Bio je to običan kamen, ali ako ga okreneš prema svijetlosti, u njemu se odslikavao cijeli svijet. A vajar ga je odbio.
Mudrac mi kaže: i morao je da odbije, jer ga nije sam pronašao....
M.A.
22 August, 2010
02 August, 2010
10 July, 2010
"Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom? Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš."
Meša Selimović - Tvrđava
14 June, 2010
15 May, 2010
28 April, 2010
06 April, 2010
17 March, 2010
On Days Like These
On days like these when skies are blue and fields are green
I look around and think about what might have been
and then I hear sweet music float around my head
as I recall the many things we left unsaid
its on days like these that I remember
singing songs and drinking wine
while your eyes played games with mine
On days like these I wonder what became of you
maybe today you are singing songs with someone new
I'd like to think you're walking by those willow trees
remembering the love we knew on days like these
its on days like these that I remember
singing songs and drinking wine
while your eyes played games with mine
On days like these I wonder what became of you
maybe today you are singing songs with someone new...
Matt Monro
14 March, 2010
03 March, 2010
15 February, 2010
27 January, 2010
Selo i običaji (napisao Boris Dežulović)
Pričao mi barba iz Australije o osebujnom običaju tamošnjih mlađih naraštaja Hrvata i Srba, mladunčadi druge i treće generacije naših dijaspora i rasejanja, koji jedni drugima znaju upadati na slave i proslave, razne Dane ovoga i onoga, fešte, mise, seminare, predavanja, tombole, turnire i one, kako se zovu, barbicues i cocktails, jebiga, garden partyje i indenpendence dayove, pa bocama, kamenjem, pajserima i bejzbol palicama rasturiti skup, po svim pravilima natjecanja uličnih bandi bilo gdje na svijetu. Hrvati i Srbi, naime, u Australiji nemaju status nacionalnih manjina, već upravo uličnih bandi.
Najbolje je od svega, priča mi barba Miće, što ti nabrijani dingosi u dresovima svojih nogometnih reprezentacija i crnim majicama s likovima iz nacionalnih idiotologija, niskih čela ukrašenih samoglasnicima i kokardama - uopće ne znaju maternji jezik. Rođeni i odrasli u Australiji, počesto i djeca ljudi rođenih i odraslih u Australiji, udaraju jedni na druge po predgrađima Adelaidea, Canberre, Pertha, Sydneya i drugih gradova down under, pa na perfektnom australskom engleskom jebu jedni drugima kroejšn mader i serbijan sister.
U tim malim debilima "jošte živi duh naših djedova", makar sve što im je od tog duha s dalekog Balkana ostalo jest ta crna majica s likom Đenerala ili Poglavnika i nejasna ideja o tome da su Kroats ili Serbs, što god to značilo, po svome identitetu i smislu samo i jedino kad mlate one druge. Ako biste ih pitali zašto to rade, pa onda isto to pitanje ponovili na engleskom, s jakom australskom nevjericom odgovorili bi vam "kako to mislite 'zašto'" jer to se podrazumijeva, to je pitanje nacionalnog identiteta, što drugo zaboga rade Hrvati nego mlate Srbe, i po čemu su Srbi to što jesu, dakle Srbi, osim po tome što mlate Hrvate? Kad toga ne bi bilo, po čemu bi se, jebiga, Hrvati i Srbi razlikovali od drugih, od Engleza, Nizozemaca, Pakistanaca, Vijetnamaca, Kineza ili Aboridžina?! I kakvo je to uopće pitanje?!?
Ta se naša jugoslavenska mladost tradicionalno, eto, jednom godišnje, u januaru, okuplja na Otvorenom prvenstvu Australije, oko teniskih terena u Melbourneu, slično kao što po australskim ili američkim gradovima jednom godišnje svoje velike parade organiziraju Talijani, Irci ili Turci, pa marširaju širokim avenijama, mašu zastavama s kamiona, pjevaju, bubnjaju, plešu i znatiželjnicima dijele nacionalne kolačiće, pića, osmijehe i poljupce.
Tako je prije neki dan, na otvaranju Australian opena, perivojima Melburne Parka krenula tradicionalna povorka mladih Hrvata. Dirljivo je bilo vidjeti te mlade mamlaze kako ponosno stupaju dižući desnice u zrak, pale i bacaju baklje, prevrću stolice, gađaju policiju i prolaznike limenkama piva, te pljucaju i šamaraju lokalne novinare. Svakom su Hrvatu u domovini pred tim prizorom morali uz kičmu proći žmarci silnog ponosa, pa kroz leđnu moždinu i mali mozak isteći kroz oko kao suze ponosnice, baš kao što je svaki Australac što se našao na putu hrvatskom kulturno-umjetničkom društvu Hitlerjugend morao pomisliti kako mora da je sretan narod koji ima takvu omladinu.
Već danas ili sutra, kako već nalažu običaji, izmilit će iz lijepih kućica u predgrađu i mladi Srbi u crnim majicama s đeneralom Mladićem, orit će se Melbourne Parkom "ubij, zakolji" ili "gem, set, Srebrenica", pa će udariti folklorno društvo na folklorno društvo, a australska policija, novinari i javnost opet će se, kao svakog januara, pitati kakav je to zanimljiv običaj, u čemu je točno fora to s bocama, palicama, stolicama i noževima, i ne boje li se mladi Kroats i Serbs da bi se tako mogli i ozlijediti.
Poznat je fenomen da se u dalekim dijasporama i rasejanjima, u džepovima hrvatstva i srpstva oko katoličkih i pravoslavnih misija u bijelome svijetu, konzerviraju jezik i običaji prohujalih decenija i vijekova, sačuvani onakvi kakvi su bili kad su prve generacije stigle u taj middle-of-nowhere. Jezik i rječnik starih dalmatinskih malih mista i otoka, recimo, izumro i davno zaboravljen u domovini, može se čuti još samo kad iz dalekog Čilea, Južne Afrike ili Novog Zelanda dođe onaj mitski barba čiji je djed tamo otišao prije stotinu godina, kad je peronspora harala Dalmacijom i kod kojega se u kući vazda govorilo jezikom dalmatinskih težaka s prijelaza stoljeća. Kao što se danas posve nepoznati jezici bosanskih kasaba ili južnosrpskih varošica mogu čuti samo kad u mahalu dođe mercedes neobične registracije i iz njega izađe uplakani starac bijele kose, pa na začudnom nekom jeziku započne ljubiti zemlju pod nogama.
Tako će, eto, jednog dana - možda zaista predalekog, ali ipak jednog - u naše balkanske mahale stići i unuci današnjih mladih Kroats i Serbs, pa nas, sve marširajući, pjevajući, pljucajući i razbijajući, podsjetiti na naše lijepe, davno izumrle običaje i začudni jezik ustaša i četnika. Izaći će iz mercedesa australskih registracija starac bijele kose, poljubiti zemlju pod nogama i pred zapanjenim rođacima reći: "Tenk ju Gad det ajm d Serb, fak ol d Kroats, bladi katolik maderfakers, fak dejr ustašas maders end sisters, fak dem ol, kil dem ol, oubij, zakoulji, pička mader, uaaaaa, eeeeee!"
Narodi koji imaju takvu omladinu, makar i tako daleko i down under, ne moraju brinuti za svoju budućnost. Ako ikad i zaboravimo tko smo i što smo, oni će nas bejzbol palicom i bocom o glavu uvijek podsjetiti. Bolje da izumre selo nego običaji.
Pričao mi barba iz Australije o osebujnom običaju tamošnjih mlađih naraštaja Hrvata i Srba, mladunčadi druge i treće generacije naših dijaspora i rasejanja, koji jedni drugima znaju upadati na slave i proslave, razne Dane ovoga i onoga, fešte, mise, seminare, predavanja, tombole, turnire i one, kako se zovu, barbicues i cocktails, jebiga, garden partyje i indenpendence dayove, pa bocama, kamenjem, pajserima i bejzbol palicama rasturiti skup, po svim pravilima natjecanja uličnih bandi bilo gdje na svijetu. Hrvati i Srbi, naime, u Australiji nemaju status nacionalnih manjina, već upravo uličnih bandi.
Najbolje je od svega, priča mi barba Miće, što ti nabrijani dingosi u dresovima svojih nogometnih reprezentacija i crnim majicama s likovima iz nacionalnih idiotologija, niskih čela ukrašenih samoglasnicima i kokardama - uopće ne znaju maternji jezik. Rođeni i odrasli u Australiji, počesto i djeca ljudi rođenih i odraslih u Australiji, udaraju jedni na druge po predgrađima Adelaidea, Canberre, Pertha, Sydneya i drugih gradova down under, pa na perfektnom australskom engleskom jebu jedni drugima kroejšn mader i serbijan sister.
U tim malim debilima "jošte živi duh naših djedova", makar sve što im je od tog duha s dalekog Balkana ostalo jest ta crna majica s likom Đenerala ili Poglavnika i nejasna ideja o tome da su Kroats ili Serbs, što god to značilo, po svome identitetu i smislu samo i jedino kad mlate one druge. Ako biste ih pitali zašto to rade, pa onda isto to pitanje ponovili na engleskom, s jakom australskom nevjericom odgovorili bi vam "kako to mislite 'zašto'" jer to se podrazumijeva, to je pitanje nacionalnog identiteta, što drugo zaboga rade Hrvati nego mlate Srbe, i po čemu su Srbi to što jesu, dakle Srbi, osim po tome što mlate Hrvate? Kad toga ne bi bilo, po čemu bi se, jebiga, Hrvati i Srbi razlikovali od drugih, od Engleza, Nizozemaca, Pakistanaca, Vijetnamaca, Kineza ili Aboridžina?! I kakvo je to uopće pitanje?!?
Ta se naša jugoslavenska mladost tradicionalno, eto, jednom godišnje, u januaru, okuplja na Otvorenom prvenstvu Australije, oko teniskih terena u Melbourneu, slično kao što po australskim ili američkim gradovima jednom godišnje svoje velike parade organiziraju Talijani, Irci ili Turci, pa marširaju širokim avenijama, mašu zastavama s kamiona, pjevaju, bubnjaju, plešu i znatiželjnicima dijele nacionalne kolačiće, pića, osmijehe i poljupce.
Tako je prije neki dan, na otvaranju Australian opena, perivojima Melburne Parka krenula tradicionalna povorka mladih Hrvata. Dirljivo je bilo vidjeti te mlade mamlaze kako ponosno stupaju dižući desnice u zrak, pale i bacaju baklje, prevrću stolice, gađaju policiju i prolaznike limenkama piva, te pljucaju i šamaraju lokalne novinare. Svakom su Hrvatu u domovini pred tim prizorom morali uz kičmu proći žmarci silnog ponosa, pa kroz leđnu moždinu i mali mozak isteći kroz oko kao suze ponosnice, baš kao što je svaki Australac što se našao na putu hrvatskom kulturno-umjetničkom društvu Hitlerjugend morao pomisliti kako mora da je sretan narod koji ima takvu omladinu.
Već danas ili sutra, kako već nalažu običaji, izmilit će iz lijepih kućica u predgrađu i mladi Srbi u crnim majicama s đeneralom Mladićem, orit će se Melbourne Parkom "ubij, zakolji" ili "gem, set, Srebrenica", pa će udariti folklorno društvo na folklorno društvo, a australska policija, novinari i javnost opet će se, kao svakog januara, pitati kakav je to zanimljiv običaj, u čemu je točno fora to s bocama, palicama, stolicama i noževima, i ne boje li se mladi Kroats i Serbs da bi se tako mogli i ozlijediti.
Poznat je fenomen da se u dalekim dijasporama i rasejanjima, u džepovima hrvatstva i srpstva oko katoličkih i pravoslavnih misija u bijelome svijetu, konzerviraju jezik i običaji prohujalih decenija i vijekova, sačuvani onakvi kakvi su bili kad su prve generacije stigle u taj middle-of-nowhere. Jezik i rječnik starih dalmatinskih malih mista i otoka, recimo, izumro i davno zaboravljen u domovini, može se čuti još samo kad iz dalekog Čilea, Južne Afrike ili Novog Zelanda dođe onaj mitski barba čiji je djed tamo otišao prije stotinu godina, kad je peronspora harala Dalmacijom i kod kojega se u kući vazda govorilo jezikom dalmatinskih težaka s prijelaza stoljeća. Kao što se danas posve nepoznati jezici bosanskih kasaba ili južnosrpskih varošica mogu čuti samo kad u mahalu dođe mercedes neobične registracije i iz njega izađe uplakani starac bijele kose, pa na začudnom nekom jeziku započne ljubiti zemlju pod nogama.
Tako će, eto, jednog dana - možda zaista predalekog, ali ipak jednog - u naše balkanske mahale stići i unuci današnjih mladih Kroats i Serbs, pa nas, sve marširajući, pjevajući, pljucajući i razbijajući, podsjetiti na naše lijepe, davno izumrle običaje i začudni jezik ustaša i četnika. Izaći će iz mercedesa australskih registracija starac bijele kose, poljubiti zemlju pod nogama i pred zapanjenim rođacima reći: "Tenk ju Gad det ajm d Serb, fak ol d Kroats, bladi katolik maderfakers, fak dejr ustašas maders end sisters, fak dem ol, kil dem ol, oubij, zakoulji, pička mader, uaaaaa, eeeeee!"
Narodi koji imaju takvu omladinu, makar i tako daleko i down under, ne moraju brinuti za svoju budućnost. Ako ikad i zaboravimo tko smo i što smo, oni će nas bejzbol palicom i bocom o glavu uvijek podsjetiti. Bolje da izumre selo nego običaji.
16 January, 2010
Photo by Metin Demiralay
"...Ali ona je još luđa od mene.Voljećemo se,rekla je ozbiljno,a to je mnogo,to je sve.
Ništa mi drugo ne treba.
Našalio sam se da će nam u početku biti lijepo,a poslije,kad joj dosadim,
snalazićemo se kako znamo,osvježavaćemo našu ljubav,kao stari Džezar,
koji se tri puta rastajao i ponovo vjenčavao sa istom ženom.
-Bez potrebe je mučio i sebe i nju-pobunila se Tijana.
-Trebalo je da nađe ženu s kojom se nikada neće rastati.Ili da živi sam.
Ni haljinu ne valja krpiti,a kamoli ljubav.Bolje je otići.
-Ti bi otišla?
-Otišla bih.
-Zato što me ne voliš?
-Zato što te volim.
Nije mi sasvim jasna ta ženska logika,ali sam znao da govori istinu.
I bilo mi je drago što to kaže,mada je zvučalo suviše ozbiljno i neopozivo.
U tom trenutku ništa drugo nisam ni želeo...."
