"Ni kao mala nisam željela stvari znajući da se u životu i tako sve dešava. Ipak, moja sestrična imala je u svojoj sobi fototapete. Kao... pješčana plaža s palmama, pa onda tirkizno more u drugom planu i kao vrhunac - modro nebo pod stropom, a ja bih došla kod nje, a dolazila sam svakodnevno, živjele smo u istoj ulici... došla bih dakle i - izgubila se u toj slici. Potpuno. Ona bi, a bila je uvijek "glavna", pričala nešto po čemu bi njoj vrijednost narasla bar još mrvicu više, a ja ispadala još "nebitnija", a ja sam za to vrijeme zanesena stajala među tim palmama, bosa na pijesku ili sa stopalima u moru... i - bila sam sretna.
I ako sam nešto htjela u svom djetinjstvu, htjela sam to: fototapete u svojoj sobi. Ne mogu vam uopće objasniti koliko.
I maloprije sam se sjetila te sobe i te slike i tog "zida za bijeg", svega toga što sam željela za sebe čak do razine male sitne zavisti (a potpuno imuna na pernice na tri kata i sve kolekcije Brava koje je imala, a koji su bili "taj mračni predmet svačijih želja"), i shvatila sam da zapravo ni to nije bila - stvar. Da mi se u stvari i tada "dešavalo". I ponovno sam si potvrdila da se u mom životu najviše događalo kada se nije događalo ništa. I ponovno sam si potvrdila i da je ono što nam nedostaje, ono što najviše jesmo. I da sam vjerojatno zato sve zidove u svom životu tretirala kao podloge za fototapete.
Pa i one u koje sam udarila glavom. Pa i ove... virtualne."

Suzana M.