". . She walked around the pool toward the exit. She passed the lifeguard, and after she had gone some three or four steps beyond him, she turned her head, smiled, and waved to him. At that instant I felt a pang in my heart! That smile and that gesture belonged to a twenty-year-old girl! Her arm rose with bewitching ease. It was as if she were playfully tossing a brightly colored ball to her lover. That smile and that gesture had charm and elegance, while the face and the body no longer had any charm. It was the charm of a gesture drowning in the charmlessness of the body. But the woman, though she must of course have realized that she was no longer beautiful, forgot that for the moment. There is a certain part of all of us that lives outside of time. Perhaps we become aware of our age only at exceptional moments and most of the time we are ageless. In any case, the instant she turned, smiled, and waved to the young lifeguard (who couldn't control himself and burst out laughing), she was unaware of her age. The essence of her charm, independent of time, revealed itself for a second in that gesture and dazzled me. I was strangely moved. And then the word Agnes entered my mind. Agnes. I had never known a woman by that name."

Milan Kundera

"Obec'o sam, al'..."

Dlaka u makaronima ja blistala, prekrivena saftom. Pogledah je kao ocekivanog gosta, a onda prevrnuh kasiku. Ima nesto u toj letargiji, kad ti misici jedostavo slusaju strajk mozga.
U kosarici su stajala dva paradajza. Zapeo je pramen nanine kose za pocupanu trsku. Sijed konac, smedja kosarica i dva paradajza, poput grudi stare seljanke.
U ormaru nadjoh stari rokovnik. Bio je prekriven zlatnim, izguzvanim papirom. Zaboravila sam i na njega i na njegov sadrzaj. Otvorih na sredinu bas. Sumiranje napisanog: Nafila na 101 nacin. Jacija i vitr.
Ispisan rokovnik.
A tu je bio i recept za kesten- pire, bas izmedju dove za sabah i zikra poslije podneva. Nije odavno bio u mom vlasnistvu, pomislih uz opor osmijeh.
Pa ipak, proklet nekakav drhtaj podsjeti da je, ipak, nekad bio moj. Na unutrasnjosti korica i prvoj stranici, nekad je moja desna ruka nacrtala lijevu kreonom i hb olovkama, osjencila- nekad, dok sam jos crtala.
A na susjednoj stranici, uradjeno istom tehnikom, pocivalo je lice koje je, dok nisam prestala crtati, izazivalo grceve i drhtaje.
Vecina lica je bila posarana u naletu emocija, ali se oko koje nije bilo prekriveno kosom jasno vidjelo, u isto vrijeme sjetno i provokativno, mracno na elegantan nacin.
Grafitna prasina sa moje nacrtane ruke preslikala se na njegov nacrtani obraz.

"Jebaji ga.", pomislih i zatvorih rokovnik. Vani je padala kisa.
Sjedila sam na balkonu, izmedju mahuna koje su se vjecno susile, i izvrnutog plasticnog korita. Okolo su, vojnicki, stajale biljke u zahrdjalim humanitarnim konzervama.
Koncentricni krugovi uzrokovani kisom u lokvicama blizu stare kapele djelovali su hipnotizirajuce.

"Ma jebi i to.", pomislih, okrecuci zalogaj makarona da se ona dlaka ne vidi.
Zajebala sam ja i vaznije stvari.
Ostaviti cu nani prirucnik o klanjanju. Nema te molitve koja ce opet sjediniti moju pravu ruku i njegov pravi obraz.

Da li je osmogodisnjak sa prljavom crvenom kapicom, radeci u tvornici, mogao pomisliti da ce iz humanitarne konzerve u koju gleda ikada rasti petunije?
I da li sam ja ikada, dok smo bili skupa, mogla pomisliti da ce nam jedina zajednicka buducnost biti na koricama molitvenika?

Jebes ga...

Hypnosis Train

"Posle nekog vremena,naucices onu razliku,izmedju drzanja za ruke i otkrivanja duse!
Naucices da ljubav ne znaci poklanjanje,a drustvo bezbednost!
I poceces da ucis,da poljupci nisu ugovori i da pokloni nisu obecanja!
Poceces da prihvatas poraze podignute glave i otvorenih ociju smireno kao odrastao,a ne ocajno kao dete!
Naucices,da gradis sve svoje puteve u sadasnjosti, jer je tlo sutrasnjice, suvise nesigurno za planiranje!
Zato sadi svoju bastu i ukrasavaj svoju dusu,umesto da cekas da ti neko drugi donese cvece!
I onda,naucices da zaista mozes da izdrzis i da zaista imas snage i da mnogo, mnogo vredis..."

u dijelu
u kojem me imaš
nikad ti nisam
pripadala

zauvijek sam tvoja
onim mojim djelom
u kojem me
ne znaš imati.

"I have always believed, and I still believe, that whatever good or bad fortune may come our way we can always give it meaning and transform it into something of value"
H. Hesse

“It is not true that people stop pursuing dreams because they grow old, they grow old because they stop pursuing dreams.”
G.G.Marquez

every


time


we


say


goodbye


I


die


a


little

"Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju
srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se
taj put pređe sav, do kraja. I tuda putujem, gledajući
gledajući bez daha"
Don Huan

Činim pravu stvar

Možda dogodi se čudo
I onda uspijem prešutjeti
Teške riječi i sve grubo
Sve što ljudi govore kad se više ne vole

Možda se jednom rodi nada
I onda uspijem ti priznati
Da si najbolja do sada
A da s tobom nijedna ne može se mjeriti

Nema pravila
Tu nema pameti
Kad nastupi tišina
Mi smo dvoje ljudi što se ne mogu razumjeti

I činim pravu stvar (ne spominjem te ja)
Jezik pregrizem da ne bi opsovao
Ovaj život što ga dijelim napola
I kada poželim te ja
Jezik pregrizem da ne bi opsovao
Ovaj život što ga dijelim napola

Što je moje, što je tvoje?
Ja tako ne mogu razmišljati
Sve smo gradili u dvoje
I sve iz temelja sad čemo podijeliti

Kome noć a kome dan?
Ne, tu nema pameti
Kad nastupi tišina
Mi smo dvoje ljudi što se ne mogu razumjeti

Gibonni