“Kao mlad mislio sam da je vrhunac sreće provesti noć sa djevojkom. Ustvari ne baš cijelu noć. U tim momačkim snovima uvijek sam se budio prije djevojke i napuštao sobu tiho da me ne čuje. I kad bi prepričavali priče u raji, kao što ribari opisuju veličinu ulovljene ribe, i mi bi pretjerivali u pričama , ali i u tim izmišljenim pričama uvijek smo u neko doba, a puno prije svih izlazili od djevojke napolje u zoru i odlazili zadovoljni kući. Valjda je to bio znak da si frajer i da tako treba biti.

A sada?

Još uvijek mi buđenja pored nje nevjerovatno mnogo znače. Ustvari dok je nisam upoznao nikad nisam ni ostao do buđenja.A to je definitivno najljepši dio dana. Pogotovo nedeljom.
Puno prije nego se djeca probude osjetim kako se pribija uz mene sve više i više. Pogledam je ispod oka i vidim osmijeh.Još uvijek spava ali je u mom zagrljaju zaštićena kao u bunkeru.Obično je dugo gledam kako diše.Onaj ko nije gledao ženu kako diše dok spava u zagrljaju voljenog nije upoznao smirenost na pravi način. Dani koji počnu takvim jutrom moraju biti lijepi.Ja još uvijek nisam navikao na taj prizor i uvijek se očaram dok je gledam.

A budim je kao Trnoružicu.
Poljupcem.
I uvijek se probudi na prvi poljubac.
I nasmiješi.

Poslije dok pijemo kafu novi trenutak očaranosti počne.

Ali buđenje je prvi lijepi trenutak svakog dana.

Oni momci sa početka priče nisu znali ništa o zajedničkom buđenju.
O danu koji počinje lijepo.
O sreći i miru u duši.
Nisu znali da postoji Osjećaj da si jak i snažan a koji ti podari njen osmijeh dok je ušuškana pored tebe
Ništa oni tada nisu znali.

Jedan od njih je evo sve to naučio i noćas to javno priznaje.”

Travnički Noćni Šetač