.... ako zauvjek postoji, onda liči na tvoj osmjeh...

 

I can't blame 

the storm

for getting everything wet,

because it was me

who opened the window.

But for moment,

the air was fresh,

and i could breath....

"Confession to the Moon"

Ako me sretneš negdje u gradovima stranim.....

Dom nije mesto gde si rođen;

dom je tamo gde svi tvoji pokušaji

da pobegneš prestaju...

Naguib Mahfouz

Ljubio sam stranca.
Znao sam joj ime, roditelje, dede i babe,
datum rodjenja… Jedino joj reči nisam razumeo.
Voleo sam stranca.
O njoj sam znao sve i sve mi je bilo strano.
Ljubio sam strankinju na čijem telu sam znao svaki mladež, svaku šare pomorandžine kore ispod kože, svaki beleg. A ona spremaše Beg.

Živeo sam sa strancem.
Volela je kao i ja domaće, umela da čita isto što i ja, listala moje knjige Strane – njoj STRANE!
Šetao sam sa tom strankinjom za ruku, pa pod ruku, pa sa rukom u džepu, pa svako na svojoj strani – tako STRANI!

Držao sam i stranu tog stranca kad su je napadali meni strani ljudi.
Lečio je, tešio, hrabrio, i hrabru ohrabrio da postane moja,
rana – od metka neprijatelja STRANA!

I jednog dana na rastanku,
kad svako krenu na svoju stranu.
Istinu otkri sebi jedan stari samac,
da strankinji toj ovaj domorodac, bejaše – stranac!

MARKO MILOŠEVIĆ

Lost in Translation is a poignant exploration of loneliness, connection, and the human condition. The quote that accompanies the image captures the essence of the film and resonates with a universal truth about life. In the end, life is not about holding on but about learning to let go, finding peace in the transitory nature of existence, and embracing the fleeting moments that define our journey.

Letting go is not the end but rather a beginning — a gateway to new experiences, deeper understanding, and ultimately, a more meaningful life. As we navigate the chaos and beauty of our own lives, may we find the courage to let go and the wisdom to know when to do so.

"Lepši je Beograd kad nekog voliš, ili kad si dovoljno lud da misliš da voliš.

Tad sva svetla gore zbog tebe.

Nije to više grad, to je puls, vreo i tvrdoglavo živ. U takvim večerima Beograd ne spava, on gori. U tvojim plućima, pod tvojom kožom, u njenom glasu što odzvanja negde između tramvaja i tišine.

Sve što vidiš postaje njeno lice, sve što čuješ... tvoj izgovor da ostaneš.

I znaš da će proći, ali te briga.

Jer dok traje, taj grad je tvoj, i ta jubav... makar i izmišljena, najstvarnija je stvar na svetu i sve ima smisla, makar do jutra, dok ne shvatiš da možda nisi voleo, nego si samo verovao da umeš..."

Foto i tekst - Sem Zeljković

Bajka o srećnim ljudima

I tada sam shvatila Ničeovu poruku... da je sigurnost krajnje nesigurna.... i da život uopšte nije kratak... ako ga živite… ako uđete u njega.... ako slušate svoje srce....

"I suppose there are a lot of reasons to be bitter, jaded or sarcastic about life, but I hang on to the reasons why life is beautiful."

Adagio

I don’t know where to find you

I don’t know how to reach you

I hear your voice in the wind

I feel you under my skin

Within my heart and my soul

I wait for you

Adagio

All of these nights without you

All of my dreams surround you

I see and I touch your face

I fall into your embrace

When the time is right I know

You’ll be in my arms

Adagio

I close my eyes and I find a way

No need for me to pray

I’ve walked so far

I’ve fought so hard

Nothing more to explain

I know all that remains

Is a piano that plays

If you know where to find me

If you know how to reach me

Before this light fades away

Before I run out of faith

Be the only man to say

That you’ll hear my heart

That you’ll give your life

Forever you’ll stay

Don’t let this light fade away

Don’t let me run out of faith

Be the only man to say

That you believe

Make me believe

You won’t let go

Adagio

   

If there are no enemies within, then no enemies outside can touch you".

Ring the bells that still can ring

Forget your perfect offering

There is a crack in everything

That’s how the light gets in....

---- Leonard Cohen

"Ono što si najmanje jeo u svojoj kući ćeš najviše tražiti u svetu. 

To nešto čega nije bilo, tražićeš u odnosima, često partnerskim, da te nahrani, da te umilostivi i da stekneš privid doživljaja da si sit. 

I bićeš sit, za trenutak, dok trenutak traje, a onda ćeš ili tražiti više, više, još više, ili ćutati jer tako si preživeo.

I živećeš tako dokle god ne osvestiš da oni drugi nisu dužni da pune tvoje tanjire na način na koji ti treba. Već da ti mogu dati, kada se susretnete, ono što su i oni poneli iz svojih kuća, i iz svojih gladi.

Vremenom, naći ćeš baš pravog partnera, koji će obećati najbolji hleb, no..... tvoja glad takav obrok ne hrani. Al videćeš kako možeš nešto uzeti, nešto drugačije, nešto manje, nešto veće, nešto što nije isto. I ako ne pobegneš tražeći baš ono čega misliš da si suštinski gladan, ostaćeš da gledaš, da se žuljaš, da te nervira, da te rastužuje, da te besni,...

A onda, a do „onda“ je potrebno vreme, onda ćeš videti možda čak i po prvi put onog preko puta sebe, sa svime onim što jeste, i što može dati.

I videćeš drugačije one iza sebe, sa svim onim što su imali i što imali nisu. I biće to jedan zbunj i veliki uzdah i mesto drugačije tuge (i ljutnje).

Videćeš kako rana glad kreira nekad grabež, nekad bežaniju,....

Videćeš puno stvari ako želiš da gledaš.

I zapravo je najvažnije da gledaš, i budeš svestan šta gledaš.

Sebe kako tražiš način, i praviš manevre, da sebi dobaviš onu ljubav (šta god da ti nedostaje) koje nije bilo.

I tek tada, možeš i da vidiš šta je to u šta gledaš kada gledaš."

„Ako izneseš ono što је u tebi, ono što izneseš spašće te. 

Ako ne izneseš ono što је u tebi, ono što ne izneseš uništiće te.”

"Do you love Me?" Alice asked.

"No, I don't love you!" replied the White Rabbit.

Alice frowned and clasped her hands together as she did whenever she felt hurt.

"See?" replied the White Rabbit. "Now you're going to start asking yourself what makes you so imperfect and what did you do wrong so that I can't love you at least a little.

You know, that's why I can't love you. You will not always be loved Alice, there will be days when others will be tired and bored with life, will have their heads in the clouds, and will hurt you.

Because people are like that, they somehow always end up hurting each other's feelings, whether through carelessness, misunderstanding, or conflicts with themselves.

If you don't love yourself, at least a little, if you don't create an armour of self-love and happiness around your heart, the feeble annoyances caused by others will become lethal and will destroy you.

The first time I saw you I made a pact with myself: 'I will avoid loving you until you learn to love yourself."

"Pričao je kako je nekad imao suprugu i kako su imali jedan brodić, baš poput našeg i kako su na njemu provodili sve slobodno vrijeme, kako nisu imali djece i kako su voljeli pecati. Da, pecanje je bilo nešto što je bilo njihova intima, njihov svijet. Nisu voljeli ići na more poput svih ostalih. Gomile ljudi naslagane na plaži peku se na suncu poput kobasica, muzika trešti na sve strane, šta ćeš tamo, kazao je. - Nas dvoje sednemo, pecamo i šutimo. I nikom lepše. Zatim je malo šutio, otišao da donese još koje pivo i nutkao nas komadima smuđa kojeg je jutros upecao baš pored otočića gdje smo ga sreli. - Ali razbole se, sirota, i umre - kaže iskreno tužno. - Rak. Niko ništa nije sumnjao, zdrava bila, lepa bila, ali tri meseca i nema je - kaže i otpi malo rakije. Zatim priča kako se ponovo oženio i kako je nova žena i dobra, i lijepa, i vrijedna i kako je on kupio ovaj brod i uredio ga cakum - pakum, ali nova žena ne voli da peca. - Ne voli ni reku, pa ja onda ovako sam. Dosadno, brate, al šta ćeš - uzdahne na kraju. Slušao sam ga i ispod stola nogom dodirivao svoju dragu i razmišljao, već pomalo pijan, kako je sreća u malim stvarima i kako je teško naći nekoga s kim ćeš moći dijeliti upravo to. Pecanje, muziku, prirodu, neku zajedničku strast. Nešto. Jer djecu možeš napraviti bilo s kim, ali teško je naći nekoga s kim možeš dijeliti život, dobro i zlo, uživati u istim stvarima. Razmišljao sam i kako je on naivno, ali i sebično pomalo, mislio kako će jednu ženu jednostavno zamijeniti drugom, mali brod većim i da će sve biti kao što je nekad bilo. Ljudi iz nekog razloga misle kako će doći do jedne točke u životu kada je sve kako treba i da će to stanje uspjeti zadržati zauvijek. Ili ako se ono iz nekog razloga promijeni, onda će činiti sve da ga ponovo obnove, kao da ne shvaćaju da se ništa ne može ponoviti." 

 Tvoj sin Huckleberry Finn Bekim Sejranović

 

Nisam ja za svakoga.

I nisu svi za mene.

Za onoga za koga jesam, ličim mu na blagoslov.

Za onoga za koga nisam, ličim mu na kaznu.

A niste niti vi za svakoga.

I ne treba se truditi oko toga.

Život sam uredi tko je za koga. 

The privilege of a lifetime is being who you are. 

 

Pisi mi...

Da li još uvek, nekad,

kad pomisliš da stvarnost

u zaborav sve slutnje zavije,

živne u tebi iskra

kroz magičnu nestalnost

i obasja lutanja naša

i susret koji još čeka

tamo negde sred gužve

na uglu pored Slavije..?

Da li još uvek snivaš

i snima bojiš sve dane

dok sivi dani teku,

razlivaju se i nose..?

I da l' još u uglu usana

iste osmehe skrivaš

i isto, nehajno, rukom

otklanjaš pramenje kose..?

Da li ti misli još nose

iste nijanse poleta

ili ih sad seče košava

k'o topli dah zimskim rezom..?

Da li još uvek pričaš

plamenim krilima poneta..?

Da l' još onako žurno

uveče koračaš Knezom..?

Da li još uvek pušiš?

Čitaš li iste knjige?

Da li jos uvek voliš

da slušaš Baha i Lista..?

Da li jos uvek ve

shto

u sebi promaje gušiš,

da li još vedro grabiš

i ne haješ za brige..?

Da li si još uvek ista?

Ti uvek imaš mesta

u meni i mojim danima

i zato ne pitaj čemu,

ne pitaj da li mi treba...

Kroz tvoje reči i šapate,

kroz susret koji ne presta,

sa tobom i ja šetam

pod svodom našeg neba...

Ne misli da l' i nad mene

poneki oblak se klanja...

Ne brini da l' ce me možda

tvoja priča zaboleti...

Dok mi pišeš o svemu

uklanjaš sva rastojanja,

i zato, samo mi piši,

i ne pitaj da li cu voleti...

 Dragana Konstantinovic