Donna Mitchell, 1964 by Lillian Bassman

pitala me M. nekidan:
- a što nikad nisi obukla ono i ono i ono i ono... što smo onda zajedno kupile?
slegnula sam ramenima.
mislila sam:
- kako da ti objasnim da čekam da opet budem lijepa...
da budem dostojna tih lijepih stvari koje smo tog dana, onako ženski sretno i bez kočnica, kao u nekom transu pokupovale.
da dovoljno izrastem za njih... u stvari salivene, a opet... prevelike kao cipele starije sestre koja već jest sve ono što sanjamo biti.
da ih zaslužim.
kako da ti objasnim da čekam da se opet negdje pronađem lijepom?
kako da ti objasnim da zato one moraju čekati skrivene u duboko ormaru?
jer tko bi takvu osudu mogao shvatiti? nitko živ.

i iako bi mi ti rekla, baš isto ono što slavodobitno uspijevam oteti iz tebe baš svaki dan... ti zbilja nisi normalna...
sada bi me gledala zabrinuto.
sada bi to zbilja i mislila.

tessa